Živimo u izazovnim vremenima. Vremenima u kojima se više vrednuje kvantiteta nego kvaliteta. Vremenima u kojima kvaliteta bilo čega – kvaliteta života, kvaliteta obrazovanja, kvaliteta sna, kvaliteta odnosa – nerijetko biva stavljena na drugo mjesto. Važnije je imati, a kad imaš, bolje je to ne preispitivati. Jer samim time što to imaš, već si vrjedniji član društva. Samim time što to imaš, trebao/trebala bi se osjećati ispunjeno, sretno. I sve što radiš nadalje u životu bi trebalo poći od pretpostavke da samim imanjem znaš tim imanjem i rukovati.
Društvo (najviše putem medija i društvenih mreža, ali i direktnim utjecajem u lokalnoj okolini, razgovorima s obitelji, prijateljima, poznanicima i prolaznicima) nas bombardira zaključcima da smo vrjedniji ako smo prvi, najbolji, najbogatiji, najvažniji, najpametniji, pobjednici, dobitnici. Ispunjeniji ćemo biti imamo li veći krug prijatelja, obitelj, "američki san". Od nas se očekuje da budemo savršena djeca, braće, sestre, savršeni roditelji, partneri, nepogrešivi učitelji, profesionalci, akademici svoje struke, olimpijci svojih fizičkih sposobnosti. U svijetu od 7,8 milijardi jedinki, uglavnom ne postoji nešto što netko ne dijeli s nekim. Od kompetencija, fizičkih osobina, emocionalnih stanja, hobija, navika, socijalnih situacija – uvijek postoji netko s kime se možemo poistovjetiti i tko se može poistovjetiti s nama. I, iako to često smatramo svojevrsnom kolektivnom podrškom, često nam se događa da se s drugima počinjemo uspoređivati. Iako znamo da smo jedinstveni, uvriježene pretpostavke i vrijednosti apliciramo na sebe, misleći da „što je koristilo drugome, koristit će i meni“ ili „što je vrijedilo za drugog, vrijedit će i za mene“. U tim trenutcima može se dogoditi da zaboravimo da smo jedinke, da svatko od nas funkcionira na drukčiji način, s vlastitim nijansama, te postajemo opterećeni zahtjevima okoline. Kada ne ispunjavamo te zahtjeve ili nismo uobličeni prema standardima, počinjemo preispitivati svoju ulogu u društvu, doprinos, vrijednost. Sve te situacije, naša uspoređivanja, preispitivanja, promišljanja, često rezultiraju emocionalnim stanjima koja nisu laka ni za jednog čovjeka – tuga, ljutnja, nesigurnost, zabrinutost i dr. Kao da to nije samo po sebi teško – suočavati se s činjenicama da možda nisi dovoljno dobar/-ra, pametan/-na (i ost.) Popularno je i razmišljanje da što prije treba riješiti ova, prije navedena, teška emocionalna stanja. Što prije treba ozdraviti, što prije zaboraviti, što prije se usrećiti. Ne davati se tuzi, ljutnji, apatiji – to nesvjesno učimo i svoju djecu dajući im svakodnevni verbalni primjer „Nemoj se ljutiti!“ ili „Nemoj plakati!“
No, iako je ljudski mozak fascinantan i najkompliciraniji kompjutor našeg doba, ne možemo samo upisati programerski kod i pritisnuti tipku ENTER da istog trena (ili u nekoliko milisekundi) emocionalno stanje bude onakvo kakvo smo programirali – drugim riječima, sretno, mirno, zadovoljno i kakvo god mi zaželjeli. Situacije, stanja i/ili tegobe u kojima se – jednostavno rečeno – osjećamo loše (uglavnom tijekom dužih razdoblja), mogu postati jedan od faktora puta prema ozbiljnijim psihološkim teškoćama/poremećajima kao što su depresija ili anksioznost te je stoga od izuzetne važnosti rano prepoznavanje i rad na mijenjanju obrazaca koji nam ne služe, baš kao što su važni podrška i rad s dijagnosticiranim poremećajima. Kako bi došlo do promjene emocionalnih ili psiholoških stanja potrebno je vrijeme, potrebna je promjena obrazaca misli, potrebno je vođenje, suosjećanje, individualizacija, potrebna je stručna intervencija.
Depresija je jedan od najčešćih poremećaja raspoloženja, tzv. afektivnih poremećaja, današnjice. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, 3,8% svjetske populacije je pogođeno ovim poremećajem, ovom bolešću, od čega 5,7% čine odrasli, a 5,7% odrasli stariji od 60 godina, no "imuni" na depresiju nisu ni djeca, ni adolescenti. Otprilike 280 milijuna ljudi pati od depresije. Depresija je stanje u kojem je ugroženo funkcioniranje osobe u gotovo svim aspektima života te osobe. Ona nije isto što i uobičajene fluktuacije raspoloženja ili naše emocionalne reakcije na svakodnevne izazove ili neke životne prekretnice. Depresija je kronično stanje (ako se ne tretira mogli bismo govoriti i o progresivnom stanju) koje karakteriziraju poremećaji ponašanja kao što su bezvoljnost, pad energije i aktivnosti, umor, gubitak „životnog elana“ i interesa, pesimistične misli, patnja, osjećaj ispraznosti, tuge, nelagode, krivnje, anksioznost, negativizam, nemogućnost uživanja u prijašnjim interesima, ugodnim aktivnostima, stvarima, ljudima, poremećaj spavanja, gubitak libida, psihomotorna usporenost, agitacija… U takvom stanju osoba teško funkcionira i prilagođava se, odnosno odgovara na zahtjeve okoline. Često se u depresiji manifestiraju suicidalne misli, a prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije više od 700.000 ljudi počini samoubojstvo svake godine te je to po učestalosti četvrti uzrok smrti populacije između 15 i 29 godina. Govorimo li o depresivnom poremećaju, dijagnoza istog moguća je ukoliko se depresivna epizoda dogodila u minimalnom trajanju od 2 tjedna. S obzirom na intenzitet, vrijeme i neke druge uvjete, identificirati se mogu blaga depresivna epizoda, srednje teška depresivna epizoda, teška depresivna epizoda bez ili sa psihotičnim simptomima, nespecificirana depresivna epizoda i ostale depresivne epizode, a tijekom života se također mogu identificirati povratni depresivni poremećaji. Rizik za razvoj depresije povećava se izloženošću stresu, ovisi i o stilu života osobe, ali i o genetskim predispozicijama. Prema nekim navodima, češća je u žena što je vrlo vjerojatno kombinacija bioloških i vanjskih faktora, kao što su hormonalni disbalans, psihosocijalni stres ili stanje nakon poroda. Tako se kod rodilja može identificirati i poseban oblik depresije pod nazivom „postporođajne“ ili „postpartum“ depresije.
Depresija, dakle, može zateći bilo koga i bilo kad. Važno je osvijestiti vlastita mentalna stanja, kako se osjećamo, što osjećamo, kako funkcioniramo, kako reagiramo na okolinu i kako okolina reagira na nas. Osjetimo li da naše emocionalno stanje remeti naše svakodnevno funkcioniranje tijekom određena razdoblja, da doživljavamo "tmurne" ili suicidalne misli, gubitak elana, koncentracije, nemogućnost doživljavanja zadovoljstva, gubitak apetita, kilaže, poremećene rutine spavanja ili nemogućnost spavanja, potrebno je zatražiti stručnu pomoć. Kada govorimo o mentalnim tegobama ili poremećajima, uistinu nismo sami.
Rad na mentalnom zdravlju iziskuje energiju i trud osobe (a često i njene okoline), napore, ustrajanja, toleriranje dužeg razdoblja koje je potrebno za poboljšanje, a tijekom cijeloga tog vremena potrebno je raditi na konkretnim simptomima. Okolina je također važan faktor u navedenom procesu, stoga budimo podrška jedni drugima!
Piše: Maja Baksa, mag. prim. educ., edukantica u transakcijskoj analizi
#equilibra #mentalnozdravlje #mentalniporemećaji #depresija
LITERATURA:
Hrvatski zavod za javno zdravstvo (2012.). Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema, deseta revizija, Zagreb, Medicinska Naklada
Corey (2004) Teorija i praksa psihološkog savjetovanja i psihoterapija, Jastrebarsko: Naklada Wenar (1994). Razvojna psihopatologija i psihijatrija: Od dojenačke dobi do adolescencije. Zagreb: Naklada Slap, 2003.
Autorica teksta je edukantica u psihoterapiji te certificirana REBT trenerica. Sadržaj članka je edukativne prirode te NIJE zamjena za individualne konzultacije sa stručnjakom mentalnog zdravlja. Sadržaj članka koristi se na vlastitu odgovornost. Ako želite zakazati individualno savjetovanje, kontaktirajte nas.