Tradicija oko blagdana Svih svetih "vraća" nas na naše bližnje i sve druge osobe koje su nekad bile dio našeg života, a više nisu. Iako se mi naših bližnjih sjetimo, i na njih mislimo, češće nego jednom godišnje, kulturološki im odajemo još priznanja, možda i neka koja im nismo odali za života. Lijepa je to tradicija koja nas podsjeća na veze/odnose koje smo imali, avanture koje smo s njima proživjeli, uspomene koje smo stvorili i to nam može pružiti topao osjećaj tog jednog hladnog jesenskog dana. Ukoliko smo odžalovali gubitak te osobe/tih osoba.
Žalovanje je nimalo ugodan, često strašan i težak životni proces kroz koji kad tad prolazimo. Ono je dio životnog puta svakog pojedinca. Prihvatiti gubitak bliske osobe (ili bliskog stvorenja) ovako "na papiru" jednostavno djeluje. Gubitak je visokostresan događaj koji ostavlja posljedice na nas. Emocionalne posljedice, jer se naša emocionalna veza s osobom koju smo izgubili mora prekinuti. Psihičke posljedice, jer smo najprije u stanju šoka, a zatim kreću razna druga stanja koja nas itekako mogu iscrpiti - stanje poricanja, ljutnje, depresije, anksioznosti, ljutnje, cjenkanja, straha, bespomoćnosti, poricanja i tako u kaotični krug. Taj krug može nam ugroziti i fizičko zdravlje - već samo gubitak apetita, koji je čest u tim periodima (i na neki način normalan za očekivati), može izazvati ozbiljna zdravstvena stanja, za već izmoren organizam. A proces traje. I traje. I možemo osjećati kao da nikada neće završiti. Profesorica koja me podučavala o gubicima i žalovanju kaže:
"Kad me upitaju koliko dugo će trajati žalovanje, uvijek kažem da ne znam, ali da će trajati duže nego što bismo željeli".
I tako jest. Voljeli bismo da teški trenuci i teški periodi brže završe, voljeli bismo da ih se možemo čim prije riješiti i nastaviti sa svojim drukčijim životima, zapravo naučiti nanovo živjeti - bez onih koje smo izgubili. Kroz ovaj period osvještavamo i vlastitu smrtnost, što je također jedan dodatan uteg žalovanju. Da ne bi sve bilo na jednoj strani vage, treba dodavati težinu na drugu stranu. To možemo činiti njegovanjem uspomena, prisjećanjem i prizivanjem misli na lijepe zajedničke trenutke koji nam mogu dati onaj prije spomenuti topao osjećaj. Ovisno kojoj filozofiji i vjerovanju pripadamo, utjehu možemo pronaći u onome što se ne može čuti, dodirnuti ili vidjeti - vjerovanjem u dušu, zagrobni život, kozmos. Trebamo si dati vremena. Vremena za ne biti dobro, vremena za plakati ako nam treba, vremena za osamiti se, ne opravdavati se, vremena za razmišljanje, vaganje i prihvaćanje. Vremena za zatražiti i primati pomoć, ako i kad nam je potrebna. Vremena za nastaviti s našim rutinama, koliko je to moguće. Doći će tako i vrijeme koje si možemo dati za bivanje s drugima, za povezivanje, za razvoj drugih emocionalnih veza. Drugi će nas moći razumjeti jer vjerojatno i oni imaju neko iskustvo gubitka.
Jer, svatko ima nekog koga nema.
A svatko može tražiti (i pronaći) snagu da dalje živi s nekim koga nema.
Piše: Maja Baksa, mag.prim.educ., edukantica u transakcijskoj analizi
Autorica teksta je edukantica u psihoterapiji te certificirana REBT trenerica. Sadržaj članka je edukativne prirode te NIJE zamjena za individualne konzultacije sa stručnjakom mentalnog zdravlja. Sadržaj članka koristi se na vlastitu odgovornost.
Ako želite zakazati individualno savjetovanje, kontaktirajte nas.