Adaptacija ili prilagodba je proces u kojem svoje nagone i potrebe ne prioritiziramo kako bismo prosperirali u nekom drugom aspektu. Prilagodba nam omogućuje da preživimo. Jedno od pojašnjenja kvocijenta inteligencije je upravo sposobnost prilagodbe - koliko se brzo možemo prilagoditi - promijeniti, naučiti i prakticirati (nešto) kako bismo preživjeli. Prilagođavamo se tisućljećima, a prema nekim teorijama ili vjerovanjima i milijunima godina. Evolucija je prilagodba. Prilagodba donosi ne samo preživljavanje, već i rast i razvoj. Napredak civilizacije je moguć zahvaljujući prilagodbi. Uz prilagodbu možemo utjecati na kvalitetu života - uglavnom u smislu poboljšanja, ovisno o samoj prilagodbi - što nam donosi, jesmo li je sami inicirali ili nam je bila nametnuta, jesmo li je prihvatili, za što nam služi, što će nam donijeti, maknuti i dr. Možemo reći da se prilagođavamo u gotovo svim područjima života. Prilagođavamo se prehranom, stilom života, prilagođavamo se odnosima - najprije obiteljskima, intimnima, pa poslovnima. Sa svakom situacijom u kojoj imamo priliku učiti, sa svakom promjenom koja nam se tijekom života dogodi… kako bismo preživjeli, mi se uvijek prilagođavamo. Odselimo li, prilagođavamo se kulturi, jeziku i standardima življenja toga mjesta, te zemlje. Zaposlimo li se, prilagođavamo se usvajajući nove vještine i znanja koja su specifična baš za tu vrstu posla. Izgubimo li blisku osobu, prilagođavamo se kako bismo dalje živjeli bez nje. Želimo li imati dobre prijateljske odnose, prilagođavamo se svojim prijateljima - pronalazimo vrijeme za njih, balansiramo između vlastitih obveza i zadovoljenja potreba svojih prijatelja. Kad se obvežemo na zajednički život s partnerom, prilagođavamo se jedan drugome kako bi zajedničko bivanje bilo ugodnije i produktivnije. Kad postanemo roditelji, prilagođavamo se stavljajući potrebe djeteta/djece često ispred vlastitih kako bismo podigli novi život i dali mu sve što smatramo da je potrebno i sve što jest potrebno!
Novorođenčad i djeca rane dobi - iako u potpunosti ovisni o odraslim skrbnicima - najautonomniji su, odnosno najviše usmjereni na sebe i vlastite potrebe negoli će to ikad biti tijekom daljnjeg života. Ta autonomnost uskoro dolazi u sukob sa sobom, kad dijete počne spoznavati da će se morati prilagođavati kako bi dobilo što bi htjelo i kako bi preživjelo u kontekstu socijalnih odnosa - najprije s vlastitom obitelji, zatim vrtićkom obitelji, školskom, studentskom, poslovnom, prijateljskom i tako dalje. Dio dječjih tantruma je upravo to - reakcija na to da svoje trenutačne potrebe trebaju staviti po strani i prilagoditi se. A to zaista nije lak posao. Ni u toj dobi, a ponekad ni kasnije.
Želimo li pripadati, u nekom ćemo se trenutku spontano ili promišljeno krenuti prilagođavati. I to su uobičajeni životni procesi. S opravdanjem da sami sebi činimo uslugu prilagodbom, često zaboravimo svoju autonomnost, pa se zaboravimo baviti sami sa sobom, to jest s vlastitim potrebama ili probavljanjem stanja u koje smo došli prilagodbom, a koje nam je možda novo, neuobičajeno, nepoznato. Naše emocionalne reakcije na neke prilagodbe mogu ostaviti traga na nama, pa ih je potrebno kasnije razriješiti, što također možemo zaboraviti ili ih čak nismo ni svjesni.
No, koliko prilagodbe je dovoljno prilagodbe? Koliko je previše? Koliko autonomnosti je dobro zadržati, a koliko se uistinu treba prilagoditi? Univerzalnog recepta za to nema. Svaki čovjek različito reagira na svaku prilagodbu. Nekomu je prilagodba na novi režim prehrane poželjna, lagana i imat će pozitivan ishod na mentalno zdravlje pojedinca, a nekome će biti otegotna okolnost, trajat će duže, sa sobom dovesti još neke emocionalne utege te ostaviti traga na mentalnom zdravlju tog pojedinca.
Kad govorimo o prilagodbama, uistinu je najbitnije pokušati balansirati. Prilagoditi se toliko da možemo preživjeti u onome u čemu želimo, gdje želimo i s kim želimo, ali isto tako pokušati zadržati onoliko autonomnosti koliko nam treba da se ne osjećamo stalno loše, da osjećamo da imamo barem dio kontrole u situaciji. Onoliko koliko nam treba da ne uskraćujemo samima sebi sitne stvari koje nas vesele. Onoliko koliko nam treba da zadovoljimo neke vlastite potrebe koje će nam pomoći u očuvanju svoga mentalnog zdravlja.
Piše: Maja Baksa, mag.prim.educ., edukantica u transakcijskoj analizi
Autorica teksta je edukantica u psihoterapiji te certificirana REBT trenerica. Sadržaj članka je edukativne prirode te NIJE zamjena za individualne konzultacije sa stručnjakom mentalnog zdravlja. Sadržaj članka koristi se na vlastitu odgovornost.
Ako želite zakazati individualno savjetovanje, kontaktirajte nas.
Comments