top of page
Search

CRVENJENJE

Updated: Aug 22, 2022

Svake godine, prvi petak u veljači potiče se na crvenjenje.

Naravno, govorimo o odjeći.

Hrvatsko neurološko društvo 2019. godine pokrenulo je kampanju "Dan crvenih haljina" sa svrhom osvještavanja o specifičnostima moždanog udara kod žena. Osim specifičnosti i razlika u odnosu na muškarce, kampanja prenosi riječi o važnosti zdravih životnih navika i brige za svoje zdravlje. Naravno, prvenstveno za zdravlje krvnih žila i srca, jer su oni "na prvoj fronti" kada govorimo o moždanom udaru (i općenito o kardiovaskularnim bolestima). No, ne smijemo zaboraviti i na mentalno zdravlje u takvim situacijama. Ono može biti ugroženo posljedicama samoga moždanog udara, a dodatan rizik može proizaći u razdoblju oporavka kad oni kojima se moždani udar dogodio npr. moraju ispočetka učiti neke vještine koje su savladali kao djeca. Isto tako, moraju se nositi sa (privremenim ili trajnim) gubitkom dosadašnjeg identiteta ili dijelova identiteta, osjećajem bespomoćnosti, (djelomičnim ili potpunim) gubitkom slobode, proradom traume do koje je došlo, neizvjesnošću oporavka i budućnosti općenito, kao i mnogim drugim faktorima.

O važnosti vjerovanja u sebe, odlučnosti, prilagođavanju, upornosti, ali i balansiranju s radom na oporavku i odmoru u takvoj situaciji, iz prve ruke stiže poticajna i inspirirajuća priča:


Bila je subota navečer, a ja sam bila sam doma, sjedila i pratila predavanje iz poremećaja ličnosti povezano s mojom edukacijom za psihoterapeuta, onim predavanjem koje nisam uspjela odslušati vikend prije, jer sam s najdražim kolegicama na svijetu i našom djecom otišla na vikend putovanje u Istru. Bila sam umorna i lagano me boljela glava cijeli dan, nešto što nije tipično za mene, no tako mi je bilo otkako sam pristupila jednom uobičajenom medicinskom postupku 5 dana ranije. Kako god, mislila sam - predavanje moram i želim odslušati - popila tabletu za glavu, pratila predavanje i zapisivala najzanimljivije dijelove. Profesorica je pričala nešto o neurologiji. Odjednom mi je desna ruka počea trnuti. Ispustila sam kemijsku i shvatila da mi i desna noga trne. Počeo se javljati jak osjećaj derealizacije desne ruke, kao da nije moja, kao da mi ne pripada, kao da je sve nešto čudno. Odmaknula sam se od laptopa i shvatila da mi cijela desna strana tijela trne. Ovo nije dobro. Ovdje se nešto događa. Ovo je nešto neurološki, bile su misli koje su mi prolazile glavom. Život tako ima smisla za humor i stavi nas u situacije koje su odjednom problem, ali i rješenje. Kako je laptop bio ispred mene, uguglala sam: 'simptomi moždanog udara', i u prvom članku stajalo je: - nasmiješite se, pada li vam jedna strana lica? (nasmiješila sam se, popipala lice, sve je bilo kako treba) - sričite riječ (sricala sam riječ osmijeh: o-s-m-i-j-e-h, i znala da mi je analiza i sinteza glasova dobra, jer sam po struci profesorica hrvatskog jezika i književnosti) - ispravite ruke ispred sebe i držite ih u zraku (ustala sam i ispružila ruke - lijeva je bila u zraku a desna se rušila - gledala sam u vlastitu ruku i nikako ju snagom volje nisam mogla držati ispred mene, jako blesav osjećaj, jako težak osjećaj, jaka panika me ulovila) - četvrta stvar na popisu bila je VRIJEME (ukoliko sumnjate da imate simptome moždanog udara, odite u bolnicu čim prije); nazvala sam tatu i rekla mu da dođe, da dođe čim prije, da dođe odmah.

Do bolnice nam treba pet minuta, cesta je bila prazna dok je tata jurio po noćnim ulicama Rijeke, a ja sam se već počela gubiti. Pred skretanjem u bolnicu ugledala sam malu životinjicu na podu i pomislila 'ako je ovo jež bit će na dobro, ako je neki štakor, crno mi se piše'. Bio je to jež.

Na ulasku u hitnu svi vitalni znaci bili su mi stabilni, no ja ni dalje nisam mogla držati desnu ruku u zraku, a potpuno sam izgubila osjećaj u desnoj nozi. Glava me boljela još više. Oko mene su se okupili doktori, i tražili da isplazim jezik, da držim ruku u zraku, da držim nogu u zraku, da im odgovaram na pitanja. Pričati sam, srećom mogla. U jednom trenutku me mlada doktorica upitala koliko mi je godina, i ja se nisam mogla sjetiti, pomislila sam - pa moglo bi mi biti 39. Imala sam, i još uvijek imam, 37 godina. Rasplakala sam se, od jada, nemoći, tuge i glavobolje. Konačno se pojavio dežurni neurolog i ponovio sve iste pretrage. Kad je bio gotov, zastao je na tren i pogledao me, kao da i sam nešto važe, i počeo vikati upute svima oko sebe. Odjednom se pojavio i moj tata, sa suzama u očima, i nekim formularom u ruci, tražili su ga da potpiše da pristaje na rizik liječenja prije no što su me stavili na trombolizu, postupak razrjeđivanja krvi, da se razbije bilo koji drugi preostali tromb. Znam da sam u tom trenutku pomislila kako se događa nešto ozbiljno, nešto na što ja ne mogu utjecati, i kako ću ja sada možda umrijeti. Bože, kako sam dobro živjela, bila mi je prva pomisao. Bože, kako sam dobro griješila, i iz tih grešaka učila, bila mi je druga. I zaspala sam. Sljedeće čega se sjećam jest buđenje u bolničkoj sobi, sama. Ležala sam gola na krevetu, pokrivena plahtom, priključena na sve moguće mašine i žice, spojena na infuziju. Jako me boljela glava. Kad je došla sestra u sobu, prema meni je okrenula kanticu za medicinski otpad na kojoj je pisalo JIL Neuro. Ja sam ju pitala JIL? Jesam li ja na intenzivnoj? Ona je rekla "jeste, dušo". Jesam li ja imala moždani? Zabrinuti pogled - jeste dušo. Sljedećih pet dana provela sam na intenzivnoj jedinici riječke neurologije. Tek kad su me pustili doma, vidjela sam svoja ograničenja. Nisam mogla sama hodati. Nisam se mogla sama okupati. Nisam mogla sama jesti tekuće stvari, tipa juhu. Nisam znala računati. Nisam znala koji je dan u tjednu. Mogla sam govoriti i imala sam jasnu sliku i viziju tko i što želim biti, no nisam znala kako ću to baš uspjeti i koliko će mi dugo trebati.

Ovo nije priča o moždanom. Ovo je priča o oporavku. O odlučnosti, i slabosti, o snazi i radu. O rehabilitaciji koja je uslijedila, i mom trotjednom boravku u opatijskoj thalassoterapiji. Ovo je priča o ljubavi koju sam osjećala dok sam ležala sama na intenzivnoj, obučena u bijelu plahtu i sama u svoje misli. Ovo je priča o vrijednosti svakog života. Ovo je priča i o pravodobnom reagiranju i životu koji nas stavlja u različite situacije.

Mogla sam govoriti, znala sam tko sam, i znala sam u kojem smjeru želim ići.

Fokus mi je bio na putu. Imala sam želju biti zdravstveno bolja i jača nego prije, a pažnju sam stavljala na ono što ja mogu učiniti, svaki dan, da mi bude bolje. Bile su to repetitivne akcije. Bila je to volja za samostalnošću. Bio je to rad. I vjera da može biti bolje. Bila sam okružena ogromnom potporom, no nitko to nije mogao uraditi umjesto mene. Odgovornost je bila potpuno moja. Nije bilo ni do doktora, ni do fizioterapeuta, ni do bolesti. Do mene je. I nije bilo jačeg motivatora da krenem naprijed, ili izgovora da ostanem na mjestu do toga. Do mene je. Do mene je bilo, što mislim, kakav mi je napredak, koristim li frustraciju samo kao frustraciju ili kao i pogonsko gorivo, vjerujem li u sebe, mogu li tražiti pomoć kad mi je potrebna, koliko vježbam, meditiram li, spavam li, pišem li što želim u budućnosti kreirati. Do mene je, najstrašnija i najmoćnija misao ikada. Do mene je. Za 3 mjeseca bila sam već na radnom mjestu. Za 6 mjeseci sjela sam u auto i odvezla se do druge države na 2-dnevno putovanje. I u 2022. kročila kao potpuno zdrava žena. Vjeruj u sebe, budi svoja najveća navijačica, i gdjegod da jesi znaj da možeš ti to.

Prvi petak u veljači, i ja nosim crveno.

Marijana, edukantica u Geštaltu


Divna priča divne žene!




Maja Baksa, mag. prim. educ., edukantica u transakcijskoj analizi



Autorica teksta je edukantica u psihoterapiji te certificirana REBT trenerica. Sadržaj članka je edukativne prirode te NIJE zamjena za individualne konzultacije sa stručnjakom mentalnog zdravlja. Sadržaj članka koristi se na vlastitu odgovornost.


Ako želite zakazati individualno savjetovanje, kontaktirajte nas.

15 views0 comments

Recent Posts

See All

Ne tre' sam stalno delati

U ovim ljetnim mjesecima za većinu je nekako najprikladnije malo se odmoriti (izuzev onih koji odlaze raditi na sezonu). Vrućine nam ponekad ne daju raditi puno (i tu nam zapravo rade uslugu!), djeca

Sitnice koje život znače

Kada govorimo o promjeni koju želimo postići, nekako imamo tendenciju zadati si velike ciljeve. Svakako je u redu imati velike ciljeve i ciljati najboljem jer za to svatko ima kapaciteta. No, pritom č

Zašto osjećam?

Odgovorite na ovo pitanje: Koliko emocija postoji? Pitate li različite osobe, dobit ćete uglavnom različite odgovore. I, uistinu, emocije su toliko kompleksna stvar da kada i mislimo da prepoznajemo n

Comments


bottom of page